živim u kući u kojoj živi i smrt ponekad se rasprostre: umrla ti je prijateljica, umro ti je prijatelj lažeš, kažem svi su ljudi smrtni, kažem i čvrsto zatvaram oči prema njenim snovima spavam u kući u kojoj spava i smrt – poriče moju djecu poriče moje imaginarne prostore...
1. pišem ti iz daleke zemlje – možda misliš da su razdaljine uvijek iste, ali nisu, danas se daljina rastegnula gotovo do pucanja, još malo i neće biti moguće više ništa reći – pišem ti iz grada u kojemu ljudi ostavljaju kućne biljke na otvorenim prozorima svojih napuštenih stanova,...
slojevi pucketaju, ljušte se – skrivenost, kora, korica, što se dogodi kad se rana sasuši? – pada, pada u zaborav! – podignuta kosa, geofizičke činjenice? – odapneš strelicu, ne znaš kamo je otišla, no ponešto se usput porazbija? – između nesanice i nesanice procjep za snoviđenja – o čemu...
bio je vjetar na površini mora kretao se lako kao sjena – bili su sutoni koji traju preko vlastitih rubova – nijedan trenutak nije bez boli pa ipak se ona utapa u trenucima – bio je lud samotan smijeh nad ponoćnim riječima i oblak koji je razlomio ljeto ...