Prije nekoliko godina prijateljica i kolegica, dansko-američka pjesnikinja Cindy Lynn Brown, poslala mi je nekoliko pjesama iz jedne književne rezidencije u Engleskoj. Zapravo, Engleska je preširok pojam – iz rezidencije u Stratfordu. Lako je pogoditi što se na tom mjestu postavlja kao zadaća pozvanoj spisateljici. Dužna sam pisati pjesme...
Na stražnjoj strani korica piše: Moja majka je žena u zelenom, nedodirljiva, varljiva, beskrajno promjenjiva, vrlo hladna i takva da zna vlastitom voljom postati vrlo lijepa, no zna i ne žudjeti za time. Moja majka, Rocco i Bella, gdje su sad? Neću im pisati, neće ni oni, sve dok...
U jednoj od onih godina koje, za potrebe priče, nazivam pripravničkim razdobljem svojega života čitala sam dvojezično izdanje Lorcinog Ciganskog romansera. Bilo je ljeto, vrijeme je bilo „lijeno i nekako bezoblično, previše ljudi i previše buke“. No prostor teksta bio je prostor srebrnog svjetla i čudesne zvučnosti drugog jezika...
Nije fer otkriti već na početku, no ipak ću reći: Marco Martella svoje tri knjige o vrtovima potpisuje s tri različita imena. Svakome tko pročita najnoviju – Fleurs (Cvijeće), objavljenu ovog proljeća u Francuskoj – bit će jasno da autor voli Fernanda Pessou i njegove raznolike literarne inkarnacije; stoga...