što s početkom? – neka bude kimono, dan-tkanina bez rezova, nerubljenih rubova znaš da je premalo znaš da je potrošeno: to stablo napola suho, taj let pred bijelom fasadom skriven mrakom, taj glas koji zapitkuje: što imaš još? žeđ i pješčani sat, sasušen bodljikav ostatak jeseni za koji zapinjem...
Bio je to vrlo velik brod čija tri jarbola strše prema nebu premda ih više nema. Bilo je to vrlo veliko brodogradilište i graditeljeva je udovica morala dovršiti posao kad je graditelj umro. Bilo je to tijesno ronilačko zvono, i kuke kojima su vadili topove iz pijeska na dnu...
i bio tako jedan ribar – ribarica – koja je umjesto prave bacala udicu od sjene – i uspijevala uhvatiti samo svoj odraz onda se maleni sporedni ribarski bog spustio k njoj – k njemu – i upitao gotovo posramljeno: što ćeš jesti ako ovako nastaviš? duboko udahnuvši, ribarsko...
(jutro) ah, kako je bijelo more na rubovima gdje se u njemu zrcale tijela malih brodova, čak i crveni bok neke barke baca bijeli sjaj u dubinu noćni su udarci – razorena obala – zakopani u pokrivač uredan protresen, izložen svježini poravnan tako da su i mȍre tanke, spljoštene...